Događaj: Maraton 2010. godine u Honolulu. Televizijske kamere i reporteri spremno čekaju da zabilježe dugoočekivani trenutak obaranja svetskog rekorda. Riječ je o izuzetnoj sportistkinji Gledis Baril. Bilo je onih koji su pratili njenu trku od početka, a ostali koji su čekali kod cilja upravo su je ugledali. Njeni navijači se naginju preko užeta da bi je bolje vidjeli, a onda se začuše gromki uzvici ohrabrenja. Na veliko iznenađenje svih, Gledis usporava, a zatim se i zaustavlja. Navijači koji su je bodrili razočarano uzdišu. Pitanja ispunjavaju vazduh: „Zašto je stala?“ „Da se nije povrijedila?“ „U čemu je problem?“

Gledis se nakon duge pauze vraća u trku i stiže na cilj, i razočaranje navijača prerasta u radost. Gledis Baril stara 92. godine postala je naj-starija žena koja je stigla na cilj u maratonskoj trci. Ovaj njen poduhvat zapisan je u Ginisovoj knjizi rekorda, a Havajski parlament ju je posebno odlikovao. Međutim, ostaje pitanje zašto je ona zastala pred samim ciljem. Da se nije zaustavila, njen rekord bio bi bolji za puna dva minuta. Gledis je objasnija da je nekoliko stotina metara pred cilj stala da bi se pomolila, jer kako ona kaže: „Mislila sam da će se moj život promijeniti kada budem prešla tu liniju. Znam da nekim ljudima treba ohrabrenje. Čovjek može veoma lako da se obeshrabri i bude negativan. Veoma je važno misliti pozitivno. To može uticati na vaša osjećanja i pogled na svijet. Život mi nije bio lak, ali je Bog uvijek bio uz mene.“

Sa jedanaest godina Gledis je oboljela od dečje paralize. Bila je majka petoro djece. Jedno dijete, Kevin, umrlo je od tumora na mozgu. Zatim, muž joj je preminuo samo dvije godine prije nego što je oborila svetski rekord.

Zbog njenog pozitivnog stava novinari su je nazvali „Gledi-ator“! Na NBC televiziji glavna vijest je bila: „Šta je tajna devedeset dvogodišnje osvajačice maratona?“ – „Mislite pozitivno.“

Gledis je adventista, živi primjer kako zdravstvena reforma može biti korisna čovjeku. Ona je vegetarijanac. Ona je aktivna. Ali njen pozitivan stav privukao je pažnju javnosti. Pozitivan stav je veoma bitan za cjelokupno zdravlje. Pavle je savjetovao hrišćanima u Solunu da se drže tri stvari koje mogu napajati život pozitivnošću: „Nego svagda idite za dobrim, i među sobom, prema svima. Radujte se svagda. Molite se Bogu bez prestanka. Na svačemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božija u Hristu Isusu od vas“ (1. Solunjanima 5,16-18). Razmotrimo svaku pojedinačno.

Radost
Isusov život bio je ispunjen radošću. Želio je to da prenese i na učenike: „Ovo vam kazah: da radost moja u vama ostane i radost vaša se ispuni“ (Jovan 15,11). Elen Vajt slično govori. Pozvani smo da „uhvatimo odsjaj Božjeg osmjeha, i da ga prenosimo na druge“.

Moj otac je posle povrede kičme trpio jake bolove. Teško mu je bilo da hoda u ranim jutarnjim časovima, a on je i pored svega toga uspijevao da se nasmije ljudima koje je susretao. Kada bi ga pitali kako je, njegov uobičajen odgovor je glasio: „Sjajno“. Meni je izgledalo licemjerno kada neko govori o radosti kada ga nešto boli. Pitao sam ga: „Tata, kako možeš da kažeš ljudima da si dobro kada znam da trpiš bolove? Kako možeš da se smiješ umjesto da pokažeš koliko te boli?“ On mi je na to odgovorio: „Osmjeh je služba. On mi pomaže da skrenem svoju pažnju sa sebe ka drugima.“

Shvatio sam da je njegova tajna uspjeha da ostane pozitivan bilo Pismo, gde je nalazio obećanja koja je dijelio sa drugima. Jedan od omiljenih tekstova moga oca zapisan je u Psalmu 34,5: „Koji u Njega gledaju prosvetljuju se, i lica se njihova neće postidjeti“ (Psalam 34,5). Osmjeh moga oca i biblijska obećanja bila su pozitivan dar koji i dalje blagosilja moj život. Osmjeh je fizički dokaz pozitivnog stava. Stručnjaci sa Državnog univerziteta Vejn izmjerili su vezu između intenziteta smijeha i dugovječnosti. Stručni tim je otkrio da su osobe sa širokim osmjehom živjele u prosjeku pet godina duže nego one koje se nisu smijale. Iza osmjeha zapravo stoji radost. U teškim vremenima on nam omogućava da zamislimo pobjedu i pomaže da ne odstupimo od Božjeg plana. Isus je tako izdržao patnju na krstu (Jevrejima 12,2). Elen Vajt kaže: „Vjera u Božju ljubav i proviđenje koje upravlja svim olakšava teret brige i patnje. Ona ispunjava srce najvećih kao i najjednostavnijih ljudi radošću i zadovoljstvom.“

Primjećujemo da Isus nije izjednačavao radost sa emocijama. Osjećanja variraju u zavisnosti od situacije. U Getsimaniji se molio: „Ako je moguće da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću nego kako Ti“ (Matej 26,39). Ove emocije bile su strah od pomisli da će biti odvojen od svog Oca, ali radost mu je dala priliku da na platnu agonije naslika pobjedu. Sve što je stvoreno raduje se (Jov 38,7). Kada se Isus rodio, anđeli su govorili: „Ne bojte se; jer gle, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu“ (Luka 2,10). U toku svoje službe Isus je rekao: „Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijima za jednog grešnika koji se kaje“ (Luka 15,10). Opisao je nebo kao ulazak u „radost gospodara svog“ (Matej 25,21). Ne treba da čudi što je Pavle savjetovao: „Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: radujte se“ (Filibljanima 4,4). Radost nas uvodi u iskustvo pozitivnog optimizma nebeskog porijekla usred epidemije pesimizma na Zemlji.

Molitva
Molitveni život (1. Solunjanima 5,17) ne može da se iskusi bez molitve. Ona nam daruje „Hristov um“, osposobljava da gledamo Božjim očima. Elen Vajt je napisala: „Molitva je disanje duše. Ona je tajna duhovne snage.“ Državni instituti za zdravlje još su 1990. godine započeli istraživanje koje se bavi vezom između duhovnosti i zdravlja. U knjizi Bog, vjera i zdravlje (God, Faith, and Health) Džef Levin objedinjuje rezultate naučnih istraživanja u toj oblasti. Brojne naučne studije bave se uticajem molitve na zdravlje. Jedna od njih je i istraživanje dr Marka Mjusika koje je obuhvatilo 4.000 odraslih ljudi iz Sjeverne Karoline. Značajno otkriće bilo je da su ljudi koji su se češće molili, bolje ocjenjivali svoje zdravlje. Epidemiolozi su otkrili da je naša procjena sopstvenog zdravlja pouzdan pokazatelj sveukupnog zdravlja.

Zahvalnost
Elen Vajt je pisala: „Ništa ne teži više izgradnji zdravlja tijela i duše od duha zahvalnosti i proslavljanja.“ Zahvalnost počiva na vjerovanju da „svaki dobri dar i svaki poklon savršeni odozgo je, dolazi od Oca svjetlosti“ (Jakov 1,17). Rezultat Božjeg djela je uvijek nešto dobro: to je bilo tačno u savršenom svijetu u Edemskom vrtu, a takođe je tačno i u današnjem nesavršenom svijetu. Kada su naša čula usaglašena sa Božjom dobrotom, naše tijelo prožimaju zahvalnost i proslavljanje. Naš duh se podiže, naš um se usklađuje sa Božjim mislima, naša dobra djela nas okrepljuju pozitivnim osećanjima. Mi adventisti dan odmora doživljavamo kao dan zahvalnosti za iskustvo spasenja. Dok ga proslavljamo za dobrotu kojom je obdario naš život, mi primamo subotne blagoslove. Pozivam vas da probate da doživite subotne blagoslove u toku nedelje tako što ćete svakodnevno zastati i odati priznanje Bogu za sve dobro što je pružio ovom svijetu. Zahvalnost za ono što će se dogoditi rezultat je sposobnosti da se Božja dobrota sagleda u svijetu koji će doći.

Oko nade vidi Boga na djelu u ovom skrhanom svijetu, a prirodne katastrofe tumači kao dokaz Isusovog skorog dolaska. Nada ne pokreće samo na zahvalnost, ona jača i zdravlje. Pionir adventizma, ljekar Džon Harvi Kelog rekao je: „Nada je najmoćniji pokretač tijela.“ Nada znatno utiče na naše fizičko, mentalno i duhovno zdravlje. Onkolog Džerom Grupman u svojoj knjizi Anatomija nade (Anatomy of Hope) povezuje nadu sa isceljenjem. „Jasna nada daje nam hrabrost da se suočimo sa okolnostima i mogućnost da ih savladamo. Kod svih mojih pacijenata pokazalo se da je nada, istinska nada, podjednako bitna kao i bilo koji lijek.“

Doživimo i mi pozitivan uticaj neba: „Radujte se svagda. Molite se Bogu bez prestanka. Na svačemu zahvaljujte; jer je ovo volja Božija u Hristu Isusu od vas“ (1. Solunjanima 5,16-18) i neka nam u svemu bude dobro (3. Jovanova 2)

Des Kamings
…………………….
Prenešeno sa: adventisti.me