Zar je to prevelika porcija?
Moja majka je prekomereno uzimanje hrane zvala »imati oči veće od želuca«. Bilo kako bilo, postoji nešto što se ne može prihvatiti u sastavljanju današnjih porcija, a uvek nije u pitanju sama hrana. Ovu pojavu nazivamo »pravljenje prevelikih porcija«, što prate i tanjiri koji su postali preveliki da bi mogli da prime takve super-porcije. Standardni tanjir za ručavanje nekad je imao 25 cm u prečniku, sada ima 30.
Opasno je to što su se naše oči i želudac neprimetno prilagodili prevelikim porcijama hrane, isto tako kao što neprimetno poraste dete koje svaki dan gledamo. Sve se to jednostavno i brzo dogodilo. U naročitoj opasnosti nalaze se oni koji su odrasli kao redovni članovi »kluba čistih tanjira«. Čim su se pojavile prevelike porcije, i mi smo u skladu sa njima počeli da postajemo preveliki. Dok nutricionisti raspravljaju o temi da li su bolji proteini ili ugljeni hidrati i da li je masnoća nepodesna u ishrani, mi nastavljamo u ogromnim količinama da uzimamo hranu.
Poznat je stav da smo ono što jedemo, ali smo i ono koliko jedemo. Čak i dobra hrana postaje štetna, ako i sa njom preterujemo. Doduše, niko se neće ugojiti od preterane količine jabuka, ali jabuke nisu namirnica koja nas navodi na prekomerno jedenje.
Najgore od svega je i to što naša deca rastu smatrajući »super« veličinu »normalnom« veličinom. Dok u razvijenom svetu dečja gojaznost sve više postaje epidemija nemerljivih razmera, važnije je nego ikad da decu naučimo šta je prava veličina porcije hrane. Ako sebe prevaspitamo bićemo u stanju da kontrolišemo svoje porcije.
Porcije su varljive. Mislimo da znamo kolike su sve, dok ih ne izmerimo šoljama ili počnemo da brojimo komade. Možemo doživeti pravi šok, kad otkrijemo da jedemo za dvoje ili troje ljudi. Međutim, postoje metodi za nadmudrivanje ovog ružnog čudovišta.
Jedan se ogleda u upotrebi manjih tanjira. Možda to izgleda smešno, ali dobro razmislite. Velika šolja i ogromni tanjir podstiču nas da se prejedemo. Nedavno sam posetila prijateljicu koja mi je čaj servirala u šolji veličine omanjeg plivačkog bazena. Odlično, pomislila sam, mogu da optrčim nekoliko krugova dok budem pila čaj. Normalne porcije u velikom tanjiru, činiji ili šolji izgledaju male i obrok nas ne zadovoljava.
Sledeći metod zahteva da se pozabavimo brojkama. Njega nije moguće zaobići. Na nalepnici koja prati pakovanje hrane proučimo za koliko je osoba pripremljena. Zatim utvrdimo koliko je potrebno jednoj osobi. Kad to učinimo nekoliko puta, nećemo morati više da čitamo. Oči će nam se prilagoditi manjoj količini hrane. Ove godine tako sam počela da radim pripremajući užinu za svoju decu, i brzo smo uočili da smo smanjili veličinu porcija od tog trenutka. Do kraja školske godine moj sin je već uspešno kontrolisao veličinu porcije za jednu osobu, pre nego što bi počeo da bilo šta jede. Pri tome je uz glavni predmet »Ishrana« imao i dodatnu matematiku.
Kad jedemo u restoranu, sklonimo u kraj tanjira sve što prelazi našu uobičajenu porciju. To, možemo postići ako naručim sa dečjeg menija ili sa »lakog« menija koji postoji u nekim restoranima, u kojima su porcije manje.
U početku možda nećemo biti zadovoljni posle obroka, ali vremenom naš želudac će se urazumiti. Na kraju ćemo moći da kažemo: »Ne mogu da poverujem da sam ikada mogao da pojedem sve to!«
Selest Perino Voker