Mlada je žena bila očajna tražeći pomoć u zemlji koja je bila uništena višegodišnjim ratom. Bio je Božić i ona je trebala roditi dijete koje je začela s jednim stranim vojnikom, a nije imala svoj dom.
Niko nije bio spreman pomoći najprije zato što su svi zbog rata bili siromašni. Osim toga, niko nije želio udomiti djevojku koja se podavala vojnicima, ni njezino dijete. Na kraju je odlučila poći na duže pješačenje do kuće misionara koji je u tome kraju živio i djelovao.
Međutim, dijete nije čekalo. Porođaj samo što nije počeo. Svratila je do prve kuće i pokucala. Mladi je par prezrivo pogledao, a zatim
su je odbili provocirajući: “Gdje ti je sada tvoj vojnik? Neka ti on pomogne!” Ona je požurila do sljedeće kuće, ali i tamo je doživjela poniženje. Konačno je stigla do mosta nadomak misionarevog doma. Ali više nije bilo vremena ni za jedan korak. Pala je, a zatim dopuzala ispod mosta, gdje je i rodila dječaka.
Spustila se noć. Zimski je zrak postao još oštriji. Mlada je majka skinula svoju jaknu i umotala dijete. Ali je mališanu još uvijek bilo hladno. Skidala je dio po dio odjeće i utopljivala bebu. Na kraju je dječaka ogrnula svime što je na sebi imala i još ga je obgrlila vlastitim tijelom. Osjećala se vrlo slabo. Dala je djetetu sve što je mogla kako bi ga sačuvala, ali ona sama nije preživjela studen.
Sljedećega je jutra misionar prelazio preko mosta noseći božićne darove djeci u selu. Iznenada je s nevjericom zastao poslušati plač bebe. Osvrnuo se, a zatim se hitro spustio ispod mosta i ostao preneražen kada je ugledao jeziv prizor. U naručju smrznute majke koja je dala sve od sebe da spasi dijete ležala je gladna i uplakana beba.
Misionar je posvojio dječaka i omogućio mu sretno djetinjstvo.
Kada je došao dvanaesti Božić otkako se mališan rodio, njegov je usvojitelj odlučio da je vrijeme otkriti mu njegovo porijeklo.
Sjedali su pored toploga ognjišta kada mu je ispričao kako se njegova majka žrtvovala za njega. Dječak je ostao bez riječi. Cijelu je
veče ćutao dok su mu suze klizile niz obraze.
Ujutro je misionar zvao svojega usvojenog sina na doručak. Ali dječak je nestao vrlo rano. Uplašeni je otac izletio iz kuće i krenuo u potragu. Put ga je naveo pored obale rijeke na kojoj je počeo nalaziti dio po dio dječje odjeće. Konačno je stigao i do mosta pod kojim je davno našao bebu. Tu je sada, potpuno nag, sklupčan i uplakan na hladnoj zemlji klečao dječak, tresući se. Misionar je zastao i jasno kroz jecaje djeteta čuo molitvu: “Bože, pomozi mi, molim te da razumijem koliko je hladno bilo mami one noći kada je umrla za mene!”
U sličnom bi stanju trebala biti i naša srca kada govorimo da smo hrišćani. Srce dječaka koji je plakao dirnut majčinom ljubavlju bilo je poput čovjeka koji se kaje dirnut Božjom ljubavlju. Samo, da je dječak stvarno osjetio ono što i njegova majka, morao bi umrijeti. Isto tako i mi. Nikada nećemo razumjeti kako je Isusu Hristu bilo onoga dana kada je umirao za nas, koliko se osjećao neshvaćen, izdan i odbačen. Zbog
njegove patnje ni jedan od ljudi ne mora to osjetiti do dubine smrti koju je on podnio. Jer to je smrt grešnika, propast zbog učinjenih grijeha. A mi smo sad slobodni od toga kada vjerujemo u njegove zasluge. On je tada bio poput smrznute majke. I sam je naglasio prije raspeća:
“Niko nema veće ljubavi od ove: da tko život položi za svoje prijatelje.” (Jovan 15:13) Najveća je to ljubav koju je svijet upoznao.
U njoj i u njegovoj smrti ste rođeni i vi. Dajte se još vjerom na posvojenje Bogu. I njegova žrtva za vas neće biti uzaludna, a vi ćete postati Božjim djetetom.

Ruth Watson

Prenešeno sa: adventisti.me