Život je pun očekivanih i neočekivanih promjena. Jedno od najturbulentnijih razdoblja u životu je tinejdžersko doba. Uz tjelesne promjene, tinejdžer doživljava burna emocionalna previranja slična erupcijama vulkana. U ponašanju tinejdžera česte su promjene s kojima se roditelji i drugi koji brinu o njemu teško nose. Neprilagođeno i neugodno ponašanje tinejdžera tipično je za tu dob. Majka i otac se često očajni pitaju gdje su pogriješili u odgoju svog djeteta. Puno su ulagali, a rezultata, čini se, nema.
Događa se da jedan drugog okrivljuju za preveliko popuštanje ili pak prestrogo ponašanje prema djetetu. To stvara dodatnu napetost u porodici. Jednostavno ne prepoznaju svoje dijete koje je do juče bilo poslušno, a sad se odjednom pretvorilo u buntovnika koji otvoreno
odbija poslušnost, grubo odgovara na svaki uput i služi se ružnim riječima. Svi pokušaji da ga vrate u određene okvire ostaju bezuspješni.
Na svom putu prema odraslosti i samostalnosti, tinejdžeri traže odgovore na mnoga pitanja. Jedno od najvažnijih pitanja koje postavljaju je: “Da li me roditelji istinski vole i prihvataju?” Duboko u srcu svako dijete ima veliku želju da ga otac i majka vole i prihvataju.
Uobičajeno je da roditelji vole svoje dijete, i večina roditelja osječa neizmjernu ljubav prema svom djetetu. Ali postavlja se pitanje koliko uspješno roditelji prenose djetetu svoju ljubav. Za razliku od odraslih, djeca lakše prihvataju ono što gledaju i više su orijentisana prema ponašanju nego prema riječima. Svima nam je drago čuti: “Volim te!” Za odrasle ovaj izraz ima veče i dublje znaćenje nego za dijete. To
svakako ne znaći da djetetu ne treba verbalno izražavati ljubav. Međutim, da bi tinejdžer mogao osječati istinsku i pravu roditeljsku ljubav, roditelji moraju znati kako je uspješno prenijeti, kao i kojim postupcima šalju djetetu suprotnu poruku, a da toga možda nisu svjesni.
Posebno je važna uloga oca.
Provedena istraživanja su dokazala da djeca koja su povezana s ocem i imaju njegovu podršku, lakše ostvaruju planove u životu i sposobnija su donositi važne odluke. Vjeruju da su važna, jer im je otac to rekao i pokazao. Istina je da su oćevi zbog prezaposlenosti obično premalo uključeni u svakodnevni život djeteta. Iako su čak fizički prisutni kod kuće, ponekad su mislima odsutni, ili se više druže s
televizorom i kompjuterom nego s djecom.
Umjesto da budu središnje osobe u životu djeteta, nažalost, sami sebe stavljaju na periferiju. Jedno zanimljivo istraživanje
provedeno među djecom upućuje na značajan suodnos između dječje percepcije oca i Boga kao nebeskog Oca. Moć očeva uticaja u domu je zaista od bitne važnosti ne samo za emocionalni, već i za duhovni razvoj djeteta.
Djeca imaju izvanrednu moć zapažanja. Zapažaju mnogo toga za što mislimo da ih ne zanima. Gledaju što i kako rade mama i tata, posmatraju njihovo ponašanje dok sjede i razgovaraju, dok jedu, gledaju televiziju ili rade bilo što drugo. Zanimljiv je fenomen da djeca znaju čitati “između redova” i da uspješno registruju i neizgovorene poruke. Ona donose zaključke, izgrađuju stavove, stvaraju svoj sistem vrijednosti i zamisao o dobrom i lošem.
Rana iskustva u porodici važna su za budući život djeteta, njegovo stvaranje slike o samom sebi, kao i njegov odnos prema drugima. Istina je da su djeca danas, više nego ikada ranije, izložena mnogobrojnim uticajima izvan doma. Suptilno i moćno djelovanje filmova, televizije, interneta, reklama u bilo kojem obliku, stavova prijatelja i primjera poznatih osoba ne može se zanemariti. Ali znajmo: uticaj porodice ipak nadilazi sve ove uticaje i najsnažnije djeluje na život djeteta.
Prioritet broj jedan je osigurati djetetu toplo porodično gnijezdo.
Ono ne nastaje tek tako, spontano i bez ulaganja. Postiže se gajenjem otvorenih i pozitivnih razgovora o problemima, bez njihovog guranja “pod tepih”. U porodicama s toplom atmosferom osjećaji se ne prikrivaju, već jasno pokazuju. Posebno treba istaknuti da je za toplo prijateljsko okruženje važno naučiti ispravno se nositi s negativnim emocijama, kao što je primjerice ljutnja. Ako se ne rješava na pravi način, ljutnja ima snagu da razori život.
Ponašanje tinejdžera često nije ugodno ni lijepo. »čak im i izgled može biti neobičan. Mnogi biraju neobične frizure i boje kose. Nedavno sam na tramvajskoj stanici vidjela djevojku s kosom podijeljenom u čuperke, od kojih je svaki bio druge boje. Imala je mrežaste čarape s
dodatno asimetrično načinjenim rupama po potkoljenicama i natkoljenicama.
Bez obzira kako izgleda, kako se ponaša i što je učinio, roditelj treba voljeti svog tinejdžera. Tinejdžeri nisu mladi odrasli. Oni su djeca u tranziciji. Mogu puno toga znati i biti uspješni u mnogim aktivnostima, ali emocionalno su još djeca. Roditelj im treba pokazati da ih voli i u
prilikama koje mu nisu po volji i drage. Na taj način im pomaže u procesu sazrijevanja i odbacivanja neprihvatljivog ponašanja. Ukoliko roditelj tinejdžeru pokazuje da ga voli samo kad je dobar i poslušan, kad čini ono što roditelj od njega očekuje, dijete se neće osjećati istinski voljeno, gradit će lošu sliku o sebi i osjećat će se nekompetentno.
Da bi mogao dati ono najbolje od sebe, tinejdžer treba osjećati bezuslovnu roditeljsku ljubav.
Njegov emocionalni spremnik mora biti ispunjen. Ponašanje tinejdžera, njegovo zadovoljstvo, ljutnja, depresija, radost, poslušnost ili
neposlušnost ovise o tome u kojoj su mjeri ispunjene njegove emocionalne potrebe. Što je emocionalni spremnik puniji, bit će više pozitivnih osjećaja i dobrog ponašanja.
Osjećaj bezuslovne roditeljske ljubavi, osjećaj sigurnosti i osobne vrijednosti prijeko su potrebni djetetu za uspješno suočavanje s pritiscima vršnjaka i drugim zahtjevima društva.
Ljutnja je vrlo snažna emocija koja može, ako se ne rješava na pravi način, poništiti mnogo dobrog što je roditelj učinio u odgoju svog djeteta. Ako roditelj, izazvan lošim ponašanjem, nekim postupcima ili riječima djeteta odvrati emocionalno burno — teškim rijećima i nekontroliranim ponašanjem — samo će pogoršati situaciju. Tinejdžeri su izrazito ranjivi, najranjivija kategorija u društvu. Ukoliko su takve pretjerane roditeljske reakcije česte, dijete gubi poštovanje prema roditelju. Takvim svojim pretjerano burnim reakcijama roditelj prekida
komunikaciju. Tinejdžer više ne dolazi roditelju napuniti svoj emocionalni rezervoar. Na njega tada snažnije djeluju pritisci vršnjaka kojima je izložen. Uz to postoji i povećana opasnost da bude izmanipulisan od strane raznih sumnjivih društava te pojedinih odraslih osoba koje zloupetrabljavaju razočarane tinejdžere koji traže svoje mjesto u svijetu odraslih.
Loše i neprihvatljivo ponašanje tinejdžera na putu prema neovisnosti je test na kojem mnogi roditelji padaju. Roditelji ne bi smjeli dopustiti da ih toliko obuzme ljutnja da izgube nadzor nad svojim ponašanjem. Svoje osjećaje mogu izraziti na čestit i prikladan način, bez vike i galame, prijetnji, vrijeđanja, etiketiranja djeteta i drugih ekstremnih postupaka.
Ključno je zadržati nadzor nad ponašanjem, jer što češće roditelj pred djetetom gubi nadzor nad svojim ponašanjem, to će ga dijete manje poštovati. Izlivi ljutnje i bijesa zatvaraju vrata i podižu zid između roditelja i djeteta.
Ne treba zaboraviti da vrata za razgovor i punjenje emocionalnog spremišta tinejdžera moraju uvijek biti otvorena.
Nepodijeljena pažnja je još jedna potreba tinejdžera da bi se osjećao istinski voljen, prihvaćen i vrijedan, te da bi razvio osjećaj samopoštovanja. Najbolji način za davanje nepodijeljene pažnje je odrediti vrijeme kad roditelj može biti neometano sam s djetetom, bez ikakvih pritisaka —jednostavno biti tu uz nju ili njega. U svakodnevnoj trci i obavezama roditelja i tinejdžera, to nije uvijek lako ostvariti.
Nepodijeljena pažnja snažno utiče i na djetetov odnos i ljubav prema drugima. Mnogi roditelji su spremniji kupiti poklon nego pokloniti djetetu nepodijeljenu pažnju. Pokloni nisu loši, ali ne mogu biti zamjena za nepodijeljenu pažnju.
Nepodijeljena pažnja je vrijedna investicija za budućnost. U tim trenucima roditelj ima priliku podijeliti s djetetom i važne duhovne sadržaje, govoriti mu o činjenicama iz Biblije, pokazati kako biblijska načela primijeniti u životu, kako praštati, govoriti o svojim ličnim iskustvima i odnosu s Bogom, istaknuti vrijednost molitve te upoznati dijete s time kako Bog ispunjava naše potrebe.
Davanjem nepodijeljene pažnje šaljemo djetetu ohrabrujuće poruke kao što su: želim biti kraj tebe, zanimaš me, uživam biti s tobom, važan mi je odnos s tobom.
Majke obično provode više vremena s djetetom, no očevi su djeci često atraktivniji partneri za izlazak, igru i učenje određenih vještina, dok se majci djeca okreću obično u stresnoj situaciji.
Odnos roditelja i djeteta je poput bankovnog računa. Svako negativno djelovanje — poput ispada bijesa, nekontrolisanog ponašanja, nedostatka vremena za dijete — oduzimanje je s računa, a svako pozitivno djelovanje je polog na račun. Ako je skidanje s računa veće od polaganja na njega, dolazi do bankrota.
Stoga, šaljimo djeci jasne poruke bezuslovne ljubavi, poštujmo njihove potrebe i želje uz istodobno održavanje razumnih granica i uključujmo ih u proces odlučivanja. Drugim riječima: budimo na pravi način uključeni u život svog djeteta. Ono πšo je najvažnije: kroz čitanje Biblije i molitvu budimo povezani s nebeskim Ocem koji nam želi i može dati potrebnu mudrost u vaspitanju.
Dr. sc. Nevenka Blažić – Ćop

Prenešenio sa: adventisti.me