Nisam razumio šta motiviše Otkupitelja da siđe sa nebeskog prijestola i postane jedno od tih bića – čovjek. I ne samo to, u stanju je da dozvoli da ga Njegova sopstvena stvorenja ubiju?! A zbog čega? Da bi On platio kaznu za grijeh umjesto njih? Hiljadama godina nisam vjerovao u to, ali sada sam vidio da je On odista spreman da to uradi. Morao sam da ga spriječim. Neumorno sam mu došaptavao da će Njegova smrt da bude uzaludna. Da se ne isplati umrijeti za čovjeka. Da je čovjek zaslužio da ostane pod mojom vlašću. Mnogim neuspjesima u Njegovom radu uvijek bih ga ponovo podsjećao na to. Mada ih je On hrabrio, tješio, liječio, podizao iz mrtvih, oni su ga sada mrzjeli. Tri i po godine je to neumorno činio, i šta je postigao?

Imao je šačicu od dvanaest jadnika koji su bili spremni da ga se odreknu i na najmanji znak nevolje. I njima samima je tri i po godine govorio, podučavao ih, živio sa njima dan i noć, a oni su mislili samo na jedno – ko će od njih da bude najveći u toj novouspostavljenoj vlasti nad Rimljanima? Oni, ni uz sva Njegova objašnjenja, nisu shvatali da On prvi put na Zemlji treba da se pojavi baš ovako – kao sluga koji će da umre. I šta je On imao poslije tri i po godine? Ništa! Veliko ništa. Osim ako ne računamo tugu, jad i razočarenje. Niko ne može da nadvlada toliko obeshrabrenje. Moraće da odustane. Bio sam uvjeren u to.

Juda je sve pripremio. Za trideset srebrnjaka sveštenici su dobili obećanje da će on da im pomogne da uhvate Otkupitelja. Jevrejski praznik Pashe je došao. Tokom večere, Otkupitelj je raskrinkao Judu tako da je samo ovaj znao o čemu se radi. Poslije toga, Otkupitelj je sa nekim učenicima otišao u Getsimanski vrt. Tamo sam ga čekao JA. Do krajnjih granica sam upotrijebio svoju silu da mu slomim odlučnost i volju da nastavi sa Svojim planom. Tijelo mu je jedva izdržalo taj pritisak. Odjednom sam shvatio da je potpuno sam. Njegov Otac više nije bio uz Njega? Šta se dogodilo?

Posle trenutka zbunjenosti nastavio sam sa pritiskom na Njega. Ali odolijevao je. Prvi put sam u Njegovim očima vidio strah i neodlučnost. Još samo malo i uspjeću. Stvoritelj nije odgovarao na Njegove vapaje. Učenici koje je poveo da se mole sa Njim, spavali su. Bio je u potpunosti prepušten meni. Um sam mu ispunio najcrnjim mislima i strahovima. Krajnjim beznađem. Ništa nije uspijevalo.

Mogao sam jednim prstom da ga zgnječim, ali mi je to bilo zabranjeno. Poslije svega, iz Njega je bljesnula konačna odlučnost da nastavi do kraja. Nisam imao namjeru da odustanem. Sve je bilo na kocki. Ako je odolio psihičkom pritisku, neće odoljeti fizičkom. I mnogo snažniji od Njega su tu odustajali. I On će. Ubrzo su stigli i sveštenici sa svojim ljudima, predvođeni Judom. Za Judu je ovo bio vrhunac. Kada je Otkupitelj spomenuo da može da prizove anđele u pomoć, Juda je vjerovao da će to i da učini. Oslobodiće se. Preuzeće vlast nad Izraelom. Povešće ih u pobjedu. Njemu, Judi, svi će da budu zahvalni.

Ali Otkupitelj to nije učinio. Svezali su ga. Tukli. Vodili od jednog poglavara do drugog. I Juda je odjednom, prije nego svi ostali, shvatio je šta su značile riječi koje je Otkupitelj govorio o Svom stradanju i smrti. Pa On neće da se oslobodi! On će da umre! A on ― Juda ― je kriv za to. Pošao je sveštenicima kako bi objavio da je Otkupitelj nevin. Ali bilo je kasno. Gotovo da je ida se pokaje, ali zašto bih ja snosio njegovu kaznu? Uvjerio sam ga da je njegov grijeh toliki da za njega ne može da se pokaje i da mu je najbolje da se ubije. Poslušao me je.

Kada su Otkupitelja odveli pred Pilata, vidio sam da je ovaj sklon da ga oslobodi. Izložio sam mu sve moguće političke probleme ako bi se usudio da oslobodi ovog čovjeka. Narod bi mogao da se pobuni, on bi mogao da bude kriv za nemire, vlast nad Judejom bi mu oduzeli, i ko zna šta bi se sa njim dogodilo. Dvoumio se. Osuditi nevinog i zadržati političku karijeru, ili ga osloboditi i oprostiti se sa svojim ambicijama. Nije dugo razmišljao. Kao što sam rekao, čovjek je u stanju da zbog moći uradi i najčudnije stvari. Otkupitelj je bio osuđen. Ali nisam mislio da to završim tek tako. Njegova smrt bi predstavljala moj poraz. On nije smio da umre. Odlučio sam samo da ga mučim do te mjere da uvidi besmisao onoga što želi da uradi – da želi da umre i da otkupi sopstvena stvorenja koja su u stanju da ga muče i ubiju.

Podsticao sam mnoštvo da ga izvrgne najvećem mogućem poniženju. Ruganje, pljuvanje, udaranje, skidanje do gola, krunisanje trnjem, bičevanje. Čitavo vrijeme sam bio uz Njega i došaptavao mu: zar zbog tih ljudi želi da umre? Zar njih želi da otkupi? Neka odustane, neka se vrati Svome Ocu. Pošao sam prema mjestu gdje će ga razapeti. Ovaj način umiranja sam posebno osmislio da bi ljudi danima patili. Pribili bi ih na krst kroz ruke i kroz stopala. Koljena bi bila blago savijena. Viseći na klinom probodenim rukama, pritisak na pluća bio je toliki da bi počinjali da se guše. Tada bi se, uz veliki bol, oslanjali na probodene noge kako bi mogli da udahnu. Bio je pribijen na krst. Podignut.

Nisam se odvajao od Njega. Imao sam pred sobom nekoliko dana kako bih ga uvjerio da odustane. Niko ne može da izdrži te muke. I ljude sam podsticao da mu se rugaju. Dok je visio, želio sam da ga navedem da uzme umirujuće sredstvo koje bi mu zamaglilo um da bih lakše mogao da djelujem na Njega. Odbio je.

Odjednom, nebo se zamračilo. Nastala je grobna tišina. Zatim je nastupila panika. A On je bio sam. Jedini koji je bio uz Njega bio sam ja. Uvjeravao sam ga da, osim što ništa nije postigao kod ljudi, i Otac je otišao od Njega. Shvatio sam da su u tim trenucima svi priznati grijesi cjelokupnog čovječanstva bili na Njemu . Ako i izdrži moj pritisak i fizičku patnju, neće izdržati razdvojenost od Oca. Odustaće, mislio sam, bar zbog toga.

Nekoliko sati posle toga se dogodilo nešto što nikako nije smjelo da se dogodi. On je umro. Ne postoje riječi koje bi opisale ono što sam tada osjećao. On nije smio da umre. Morao je da odustane. Ali nije. Sva proročanstva i simboli o smrti Mesije, na koje su ukazivali obredi, tog dana su se ostvarili. Moja sudbina je bila zapečaćena. Moj poraz je bio konačan. Jedina prilika koju sam imao je propala. Opovrgnuo je sve moje tvrdnje koje sam iznosio protiv Stvoritelja i Njegovog zakona. Skinuli su ga sa krsta i sahranili.

Govorio je da će da vaskrsne. Nisam se zanosio mišlju da mogu to da spriječim. Ali zbog lakovernih sam morao da dam povod za novu laž. Laž o tome da On nije vaskrsao. Da su ga ukrali Njegovi učenici. Pored dobro uvježbanih rimskih ratnika. Naravno da su mnogi u to povjerovali. Vaskrsao je. Objavio se ženama. Pojavio se među učenicima. Slušao sam ga šta im govori. On će da ostane sa njima do svršetka svijeta. Zar misli da će ta šačica neobrazovanih jadnika moći bilo šta korisno da napravi? Pa manipulisao sam njima dok je On lično stajao pored njih. Kada ga ne budu vidjeli, to će da bude još lakše. Proročanstva koja su bila do tada, ukazivala su na još dugi niz godina do Njegovog drugog dolaska. Morao sam da tražim nove načine da zadržim vlast na Zemlji.

Odlomak iz knjige “Ispovijest palog anđela”
………………………………………………………………
Prenešeno sa:  adventisti.me