Da li je moguće da sveti ljudi griješe? Je li moguće da čovjek griješi i da zna da griješi i da još uvijek nastavlja da čini što ne treba, a da ipak bude hrišćanin? Kako Isus postupa prema svetima koji griješe? To je praktično pitanje, a odgovor na njega je uzbudljiv i ohrabrujući.

Hajde da pokušamo da razradimo naš predmet na osnovu onoga što nalazimo u Pismu o tome kako je Isus postupao prema hrišćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Marko 9, a počinje sa 33. stihom: »I dođe u Kapernaum, i kad bješe u kući zapita ih: šta se prepiraste putem među sobom? A oni mučahu; jer se putem prepiraše među sobom ko je najveći.«

Vidim Isusa i Njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kapernaumu. Isus se uputio u Jerusalim i učenici su bili sigurni da će tamo uspostaviti svoje carstvo, a očekivali su da će to biti zemaljsko carstvo. Kad se radilo o carstvu, oni su imali neke nezavršene poslove. Još uvijek nisu sredili ko će biti predsjednik vlade, ko prvi ministar, ko ministar finansija i ko će biti najveći. I tako su idući prema Kapernaumu pokušavali da srede svoje nedovršene poslove. Znali su da nije bilo dobro to što se svađaju, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kapernaum, bili su toliko zaostali za Njim da nije mogao čuti njihov razgovor, pa ih je, kad su bili sami u kući, Isus upitao o čemu su razgovarali cijelim putem.

To nas uči nečemu veoma zanimljivom kod griješenja. Teško je griješiti u Isusovom prisustvu. Jeste li to zapazili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznali bi da je teško griješiti u prisustvu nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grešnih postupaka mora da se uradi kad nema onih koje volimo i poštujemo.

Na neki način moramo da se osjećamo udaljenima od Boga, udaljenima od Isusa Hrista, da bismo nastavili sa namjernim, svjesnim griješenjem. I tako vidimo da su učenici zaostajali za Isusom nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je toliko zaokupljao.

Ali, kada su stigli u Kapernaum, u kuću u kojoj je trebalo da odsjednu, Isus je poslao Petra u čudnu misiju na obali mora, po novac… u banku! Zanimljiva banka, slažete li se? Riblja usta! I dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima ovo pitanje. Očigledno da je imao više od jednog razloga da pošalje Petra! Nije želio da Petar bude tu kada ih bude pecnuo. Želio je da i drugi učenici imaju priliku da razmisle i odgovore bez Petra koji je uvijek prvi odgovarao na sva pitanja.

Tako je Isus poslao Petra, a onda upitao učenike: »O čemu ste pričali na putu za Kapernaum?«Počeli su da šaraju nogama po prašini i da se vrpolje. Nisu odgovorili. 34. stih kaže: »A oni mučahu.« Bilo im je lakše da ćute! Kad su mene pitali šta se zbilo sa kesom božićnih slatkiša mog brata, i ja sam ćutao! Ali, Isus je uporno postavljao svoje pitanje i napokon je jedan od učenika rekao: »Pa, ovaj, hm! Pitali smo se, u stvari, ko će biti najveći u carstvu.«

»Dajte mi drugu dvanaestoricu!«

Isusov život je bio život poniznosti. Isus je ispraznio sebe i »ponizio sam sebe uzevši obličje sluge« prema Filibljanima 2,1.Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale sve nebeske vojske, došao je na ovu Zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan, da bismo mi putem Njegovog siromaštva mogli postati bogati. (2. Korinćanima 8,9) Stalno je pokušavao da pomogne svojim učenicima da shvate da je prava veličina zasnovana na skromnosti. Ali, oni nisu razumijevali tu poruku.

U tom trenutku mislim da je Isusu bilo lako da kaže: »Gubite mi se s očiju, vi, bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu; počinjem iz početka!« Ali, umjesto toga, On ih je pozvao k sebi i rekao: »Koji hoće da bude prvi neka bude od sviju najzadnji i svima sluga. I uzevši dijete metnu ga među njih i zagrlivši ga reče im: Ko jedno ovakvo dijete primi u ime moje, mene prima; a ko mene primi, ne prima mene nego onoga koji je mene poslao.« (Marko 9,35-37) Iskoristio je malo dijete da objasni kakvo je u stvari nebesko carstvo.

Bio je ljubazan prema svojim učenicima. Bio je strpljiv sa njima. Nije ih osuđivao. Iznosio im je svoje pouke, a kad nisu uspjeli da ih nauče, nastavljao je da ih poučava. A iznad svega nastavljao je da ide sa njima; produžavao je da se druži sa njima. Nastavljao je da jede sa njima, da putuje sa njima, da radi sa njima, da im povjerava svoje djelo i svoj zadatak.

Krivi za najteži grijeh

Iz ove pouke u Pismu imamo dokaz kako se Isus ponašao prema svojim učenicima kad su griješili. Koji je grijeh bio u pitanju? Bio je u pitanju ponos. Oh, reći ćete, pa svako ima malo ponosa. To je ono na čemu je zasnovan naš svijet. To je ono što igre kao što su »ne ljuti se čovječe« i »monopol« čini zabavnim. A posvećenje je djelo koje traje čitavog života; možda smatramo da ćemo neposredno pred smrt možda izaći na kraj sa tim malim problemom ponosa. Ali, ne, ponos je najteži grijeh. Ponos je bio grijeh koji je otpočeo čitavu zbrku na ovom svijetu.

I mada je istina da i po Božjoj procjeni, kao i po našoj, postoje različiti stepeni grijeha, On ima drugačiju skalu vrijednosti. Ponos je za Boga najodvratniji, jer je najsuprotniji Njegovoj prirodi. Ovaj grijeh, za koji su učenici bili krivi, bio je jedan od najtežih grijeha, ako ne i najteži. To je bio strašan i težak grijeh. I oni su znali da nije bilo dobro to što rade, jer su se čuvali da ne popuste tom grijehu sve dok je Isus bio tako blizu da bi ih mogao čuti. Pa ipak su nastavljali to da čine. U stvari, nastavljali su sa ovim grijehom čitave tri godine koje su proveli sa Hristom.

Još uvijek su bili vezani za njega u gornjoj sobi one noći prije raspeća. I tako moramo da ga kvalifikujemo kao svjesni grijeh, grijeh koji se ponavlja, koji se čini iz navike, grijeh koji se gaji, uporan grijeh, drzak grijeh — ako hoćete. Učenici su bili krivi za najteži grijeh.

Sjećam se da je neko, dok sam bio mladić, govorio o tome da su jedini grijesi koje Bog oprašta grijesi učinjeni u neznanju. I to me skoro dokrajčilo, jer svi moji grijesi nisu bili grijesi učinjeni u neznanju. A tvoji? Ima nekih »teologa« koji kažu da »ne griješi« u 1. Jovanovoj 3,6. znači da nećemo počiniti nikakav svjesni grijeh. Može se dogoditi da skliznemo, da promašimo cilj, ali nećemo griješiti namjerno.

Tako stičete utisak da su grijesi koje Bog može da oprosti samo oni u koje slučajno upadnete. Ali ima suviše mnogo onih čiji su grijesi daleko opasniji od toga i koji u takvom stavu ne mogu naći utjehu.Iz iskustva učenika možemo da vidimo kako je Isus postupao prema grešnicima koji su griješili, koji su bili svjesni toga da griješe i koji su nastavljali da griješe.

Jesu li učenici bili obraćeni?

Sada bi neko mogao da kaže: »Problem sa ovim učenicima je bio u tome što nisu bili obraćeni.« Nemojte mi to reći! Moram da vas podsjetim da su ovi učenici bili isti oni ljudi koji su istjerivali đavole, čistili gubave, iscjeljivali bolesne i podizali mrtve. Bog sigurno ne daje silu neobraćenim ljudima da to čine. Kad su se sedamdesetorica vratila sa svoje misije, radujući se sili koju su imali da istjeruju đavole, Isus je rekao: »Nego se radujte što su vaša imena napisana na nebesima.« (Luka 10,20) A Jovan 3 kaže da ne možete čak ni da vidite carstvo nebesko ako se nanovo ne rodite.

Tako možemo zaključiti da moramo da prihvatimo pretpostavku da su dvanaestorica učenika bili obraćeni.I stina je da je Isus rekao Petru u noći prije raspeća: »I ti kad god obrativši se utvrdi braću svoju.« (gl. 22,32) Mi često zaboravljamo da je obraćenje svakodnevna pojava — i da se ovdje govori o Petrovom ponovnom obraćenju. Poslije svog odricanja od Isusa, trebalo je da se Petar ponovo obrati i da se pokaje za svoj grijeh. Ali, u gornjoj sobi, prije odricanja, kada se Petar predao Isusu i dozvolio Mu da mu opere noge, bio je čist. Isus je tako kazao u Jovan 13,10.

Tako ne možemo jednostavno preći preko problema svjesnog grešenja učenika i kazati da je on nastao zbog toga što nisu bili obraćeni. Kako, onda, Isus postupa prema učenicima koji su krivi zato što su svjesno griješili? On je dao svoju dobro poznatu izjavu u Matej 12,31: »Svaki grijeh… oprostiće se ljudima.« Je li to dobra vijest?

Neoprostivi grijeh

Šta da kažemo o neoprostivom grijehu? Isti odeljak u Mateju 12 govori o tome. Međutim, sačekajte samo časak. Ako će svaki grijeh biti oprošten, onda će to obuhvatiti i neoprostivi grijeh, zar ne? Isus je rekao: »Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše, i očisti nas od svake nepravde.« (1. Jovanova 1,9) Tako je Isus voljan i u stanju je da oprosti svaki grijeh, zar ne? On kaže da će svaki grijeh biti oprošten. Šta je onda neoprostivi grijeh? Jedini grijeh koji ne bi mogao biti oprošten bio bi onaj za koji ne tražimo oproštenje, za koji se ne kajemo. Neoprostivi grijeh je ta vrsta grijeha, to je tako jasno.

Podvucimo crvenom olovkom, zelenom, narandžastom, plavom i ljubičastom da će se »svaki grijeh… oprostiti ljudima«, uključujući i svjesni grijeh, uključujući i grijeh iz navike, uključujući i uporan grijeh, uključujući i najteži od svih grijeha, kao što je ponos.I ako je Isus jasno kazao da će svaki grijeh biti oprošten, ako je On oprostio učenicima i nastavio da hoda sa njima čak pošto su uporno činili najteži grijeh, onda mora da je Isus spreman i mora da je u stanju i voljan da oprosti sve manje grijehe, kao što su ubistvo, krađa i preljuba, zar nije tako?

Odlomak iz knjige “Upoznajmo Boga”, Morisa Vendena
Prenešeno sa:  adventisti.me