Sjećam se da je bio jedan od onih koji zaista slušaju, srcem, kao i ušima i očima. Cijelu osobu je opažao na način na koji drugi nisu mogli, poput starih proroka koji su gledali odozgo, dok smo svi ostali nazirali tek obrise kao kroz kakav tamni veo. U njegovoj blizini drhtave duše postajale su mirne i spokojne. Iz dalekih zemalja ljudi su dolazili da traže njegovo društvo i savjet. Izgledalo je kao da smo svi imali žednu dušu, a najbolje što smo mogli da uradimo bilo je da ponudimo jedni drugima samo gutljaj iz sopstvenih šoljica, dok je on držao cijelo more u dlanu i punio šolje svih nas do vrha. Neprevaziđen u mudrosti, vješt u politici, neodoljiv govornik, Solomun je bio najdraži sin i najveći car Izraela svih vremena. Ali prije svega navedenog, car je bio čovjek.
Kao njegov pisar svugde sam ga pratio; stajao sam pored njega u dobrim ali i u lošim trenucima. Svako drugi je morao da ga vidi u besprekornom izdanju, ispoliranu verziju cara. No svako treba nekog pred kim može da bude dijete, da plače, da ispriča svoje strahove. Ja sam bio Solomunov čovjek od povjerenja. Govorio mi je da se plaši da neće dovoljno dobro obavljati svoju svetu dužnost, da neće dovršiti životno djelo (građenje hrama u Jerusalimu), da će omanuti u ispunjavanju Božjih očekivanja… Izgledao mi je dražesno i magično u tim trenucima. Nikako drugačije nije ni mogao da izgleda čovjek čija je jedina želja bila da ugodi Izraelovom Bogu. Zbog toga nije trebao krunu, ili lijepu odjeću kako bi zaslužio odanost svojih podanika. Nikada nije morao da zahtijeva lojalnost i ljubav, jer mu je to prirodno pripadalo. Bio je naš šampion, zaštitnik i sudija. Vjerovali smo u njega i onda kada je tama stajala pred vratima…

Bio sam svjedok i njegovog sunovrata. Našao sam se tamo kada se zvijezda ugasila nad Izraelom. Žene su mu rastezale srce kao strunu na luku, sve dok nije puklo i odvojilo se od svog oslonca – Siona. A onda ljubav prema slavi, najjači životni poriv smrtnika, neizbrisiv iz čovjeka kao i iz vuka ili lava, nije mimoišla ni Solomunov rastrzani um. Imao je ljubavnice, začinjao djecu, nadmetao se sa carevima drugih naroda, predvodio vojske, ali je, kao heroji velikih tragedija, postao žrtva sopstvene gordosti, ispada i previsokih težnji. U to vrijeme sam razumio da pakao nije mjesto. U njemu ne plamti vatra poput one u ognjištu ili one koja drsko siječe suhu šumu. Ne! Pakao je pukotina u umu, tek tolika da kroz nju mogu da prođu pohlepa, zavist, pokvarenost…U nama, nesrećnim ljudima, ovaj procijep do kraja života ostaje otvoren, ali nesrećniji su oni koji pored pukotine ne vide zjapeću kapiju koja vodi u Sveti grad. Ironično, ali najmudriji je bio slijep da je zapazi.

Jedne tihe večeri u mjececu Nisanu skupio sam hrabrost da caru ukažem na njegove propuste. Dok sam govorio, okrenuo mi je leđa; izgledalo je kao da posmatra bijeli hram u daljini… Poslije nekog vremena završio sam svoj unaprijed spremljen govor, sa iskrenom nadom da će Solomun razumjeti i poslušati. Ipak, kada se okrenuo, svaka nada je iščezla. Smijeh je ispario iz njegovih očiju. Njegova uobičajena toplina je nestala poput ljetnje kiše u pustinji. Zapravo, čak je i njegov fokus bio negdje na drvetu iza mene, kao da sam postao nevidljiv za njega. Tada sam razumio da sam prešao nevidljivu liniju, povrijedio carev senzibilitet. Moje srce je počelo da udara kao čekić po nakovnju. Nikada se nisam plašio njegovog bijesa koji je dolazio poput šumskog požara, žarko i brzo; ali sada sam bio u smrtnom strahu od njegovog ledenog pogleda. Shvatio sam da je bilo besmisleno pokušavati da doprem do njega; moje riječi su odskočile od njegovih ušiju kao i teška kiša od tla. Poslednji pogled na njegovo lice istisnuo mi je preostali vazduh iz pluća, ali sam skupio snagu da kažem „zbogom“. Okrenuo sam se i žurno izašao iz palate. Iz carevog ćutanja shvatio sam da će posao carskog pisara biti dodijeljen nekom drugom. Preostalo mi je jedino da se nadam da će nekada neko otopiti led zbog kojeg sam drhtao i da će topla iskra iznova zasijati u Solomunovim očima.

Trideset godina kasnije…

Decenije su prešle preko mog lica kao vatra preko zemlje, ostavljajući za sobom samo garav trag. Bol u kostima i zglobovima poručivao mi je da je život odavno prestao da dodaje mojim godinama i počeo samo da oduzima; mislio sam da bi nešto jači vjetar mogao da me raznese u djelove. Vrijeme, taj najveći lopov, ukralo mi je ženu i dva sina, pa je zbog toga i moja vjera isparila. Sve što mi je ostalo od života bio je srp u ruci i njiva u blizini Hevrona. I sve što sam mogao da tražim od života bio je odgovor na pitanje da li je on samo škola u kojoj se učimo smrti, ili ipak postoji neki smisao koji prevazilazi tu pozornicu patnje.

Odgovor je neočekivano stigao za dva dana. Eneja, zapovjednik careve lične garde pokucao je na moja vrata noseći poruku od cara. Od mene se očekivalo da za tri dana stanem pred Solomuna u carskoj palati u Jerusalimu. Za trenutak sam ustuknuo, prisjećajući se susreta od prije trideset ljeta kao da mi se tog časa zbivao pred očima. Potom su mi u um navrle i sve one glasine koje su stizale iz Jerusalima. Sva ta govorkanja su bila štura i nepotpuna, ali ukazivala su na promjenu koja se odigrala u carevom srcu, pa stoga i na promjene koje su se dešavale širom carstva. Nisam vjerovao ali sam se nadao. Osjedlao sam mazgu (kao da sam pokraj Eneje mogao da uradim nešto drugo) i krenuo putem koji je vodio u glavni grad.

Poslije tri dana stajao sam u hodniku palate koji je vodio prema bašti gde je čekao car. Zenice su mi se raširile, a vazduh je postao težak i hrapav. Strah mi je ušao u krv, ali trudio sam se da ne stigne do moje kože i mišića. Zadržao sam pribran izraz lica, stegnuo pesnice, ugušio vrisak u grlu i potom zakoračio preko praga.

Izgledalo je kao da je neko zaustavio vrijeme prije trideset godina. Sve je bilo isto: i bašta, i povjetarac koji je češljao krošnju narovog drveta, i careva leđa i pogled usmjeren prema hramu. Ali njegove oči su bile drugačije i zbog toga je sve djelovalo različito: i bašta, i povjetarac koji je češljao krošnju narovog drveta, i careva leđa i pogled… „Kada si poslednji put stajao ovde, želio sam da te bacim u tamnicu“, carev glas je prekinuo tok mojih misli. „Nisam, iz razloga što sam i tada znao da od mene, vlastodržca, postoji veći Silnik. Nisam izvršio svoju zamisao iz straha od nebeske odmazde. Moja namjera da te zatvorim, jer si govorio istinu, moja je sramota i zbog toga ti dugujem izvinjenje.“ Nakon poslednje riječi po prvi put sam udahnuo vazduh od kada sam zakoračio u baštu. „Već duže vrijeme neki teret mi pritiska srce“, nastavi Solomon, „a još nisam zaboravio da si ti bio čovjek s kojim sam sopstveni teret mogao da dijelim na svakom mjestu i u svakoj situaciji. Moja sramota je i to što sam se drznuo da još jednom od tebe zahtijevam takvu vrstu usluge.“ Nasmiješio sam se. Izgledalo je da ispred mene ponovo stoji dobri car, gospodar mekog srca. Spustio sam se na kamene stepenice i izvadio papirus i pero (nošenje pisarskog pribora bila je navika koju nikada nisam do kraja napustio). Solomun je krajičkom oka zapazio moju namjeru, a zatim je skoro neprimjetno pročistio grlo. Znao sam da ću čuti mudre riječi, i znao sam da ih moram zapisati.

Riječi propovjednika, Davidovog sina i cara u Jerusalimu

„Prolaznost, nad prolaznošću – sve je prolazno“, započeo je car. „Sve je dah i sve je para. Sve je poput onih mjedenih krovova u daljini preko kojih se zalepila plava boja… I možda ćeš sad kao kakav šaljivdžija reći da su oni i dalje sjajni i uglačani ispod patine, ali reci mi da li njihova raskoš ima neku vrijednost ispod te modre navlake? Tako, prijatelju moj, biva i sa ljudskim životom. Od rođenja na nas je navučena košulja prolaznosti i svako naše batrganje i mlataranje, s namjerom da je svučemo sa sebe, završi neuspješno. Mlitavost tog stiska kojim se mi smrtnici držimo za život i prolaznost svih lijepih trenutaka ispod neba još su mi se u mladosti nadvili nad srce. I tako, u želji da izmaknem sjenci koja me je hladno pratila, kazao sam u srcu svom: ’Hajde da oprobam uživanje, da dobro uživam!’ Predao sam se lepoti, uživanju i upoznavanju stotine prefinjenih naslada. Plivao sam u nježnom, uljuljkujućem talasu slasti. Velike stvari sam sebi napravio: izgradio sam kuće, zasadio vinograde, uredio parkove i vrtove. Nakupio sam srebro i zlato, obezbijedio sam uživanja ljudska i mnoge žene. Svojim očima nisam uskratio nijednu želju, i srcu nisam uskratio nijedan užitak. Ali dok sam se kupao u zadovoljstvu, u srcu sam osjećao da moja sudbina bezglavo juri naprijed, trčeći i propinjući se kao uplašeni parip, u susret ponoru, u susret sutonu, puna strepnje i predanosti smrti. I rekao sam: ’I uživanje je prolazno i sve je jurenje vjetra!’

Potom sam se okrenuo znanju. Srcem sam se predao proučavanju mudrosti i istraživanju svega što se zbiva pod nebom. Postao sam daleko mudriji od svih koji su vladali prije mene u Jerusalimu. Shvatio sam da je mudrac bolji od bezumnika kao što je svjetlost bolja od tame. Ali sam naučio i ovo: obojicu zadesi ista sudbina. I sva širina i neobičnost znanja je besmislena i jurenje vjetra. Sve knjige opisuju i razvrstavaju život. One nabrajaju njegove zakonitosti i rasklapaju njegov mehanizam. Ali na kraju me nisu ubijedile da ovaj život meni pripada. Mislio sam: „On je samo beznađe bez pribežišta.“ I gdje je god mudrosti mnogo je strepnje, i muku gomila ko gomila znanje. I rekao sam: ’Neću ništa da znam jer neću da me boli. Kako bi bilo lako ne misliti!’ Sve je dah i sve je para.“
Tako su mnoge noći minule iznad Davidovog grada, a Solomun i ja smo se redovno sastajali u vrtu. On je od mene dobijao izglačana slova na papirusu, a ja od njega zalogaj priznanja i gutljaj mudrosti. Pričao je moju priču i priču svakog čovjeka. U pjeni uskovitlanog besmisla, svi smo mi vrištali za smislom! I svi smo imali kamen u sebi koji nismo mogli da pomjerimo. Život sam po sebi nije mogao da bude samosvrha i svi smo žudjeli za temeljom koji nas prevazilazi. Čekao sam da Solomon dođe do tog temelja i da spomene rješenje, ali riječi koje sam čuo još su me dublje gurale u ponor. Jedne noći, kada više nisam mogao da izdržim, upitao sam: „Care, molim te, reci mi kada ćeš ukazati na izlaz? Već pomišljam na najgore.“ Solomun se nasmejao se i otpočeo…

„Zato se treba sjećati Stvoritelja svog u danima mladosti svoje – prije nego dođu dani zli i pristignu godine za koje ćeš reći: ’Nisu mi mile’; prije nego se zamrači Sunce, svetlost Mjeseca i zvijezde i odu oblaci nakon kiše; prije dana u koji će se zaljuljati čuvari i pasti heroji, prije nego se zatvore vrata i utiša zveket mlinskog kamena i prorede se pjesme; kada se čovjek boji uzvišenja i opasnosti na putu, kada se skakavac ulijenji i želja umine… Jer čovjek odlazi u svoju vječnu kuću, a na ulicu izlaze ožalošćeni. Sjećaj ga se prije nego pukne srebreno uže i polomi se zlatna čaša, prije nego pukne krčag na vrelu i skrši se točak na bunaru. Jer će se prah vratiti zemlji, gdje je i bio, a duh Onome koji ga je dao. Prolaznost nad prolaznošću, sve je prolazno!“

Na trenutak sam se iznenadio; nije mi bilo do kraja jasno kako ove riječi predstavljaju rešenje za problem besmisla. Ali potom se smisao ukazao, kao na ravnom stolu, širokom kao okean, ravno do horizonta u svakom pravcu… Doduše, tek poslije Solomunovog objašnjenja. „Vidiš, prijatelju moj“, reče car „bez obzira na to što će dan nestati u našem zemljanom oku, a život tiho prestati da kuca, ipak znam da postoji carstvo istine i smisla. I samo onda kada razmišljam o kraju datog mi vremena, barijere prolaznosti počinju da se ruše. Samo u tami možeš da vjeruješ u svetlost, i tek, kada je osvetljena činom smrti, neizreciva riznica Božjih dragocjenosti može da nam se otkrije. Tada i ništavnost i smrt dobijaju svoj smisao. Dok sam vodio politiku noja, zabijajući glavu u vrelo uživanja i strasti, izbegavajući da mislim o prolaznosti i da gledam u groblja, svaki moj osmeh bio je maska, i svaki moj san košmar. Ali kada sam stisnuo zube i skupio snagu da pogledam u te zlokobne oči ništavila, razumeo sam da je smrt samo Božji znamen da smo glina koja se pobunila protiv svog Grnčara. Smrt je slutnja, bolan ali najjači nagoveštaj da nešto nije u redu s nama i ovim svetom. I znam, ni ti ni ja, prijatelju, nećemo biti imuni na njen poljubac… Ali dok nas ljubi, i dok ljubi naše sinove, prijatelje i braću, ja ću znati i verovati da postoji Bastion na Sionu, da ima Stene u Izraelu. I uprkos kratkotrajnosti našeg života, uprkos našoj nemoći i slepilu, i uprkos tome što ćemo do poslednjeg ropca ponavljati da je mnogo toga prolazno i jurenje vetra, ja ću verovati da postoji peta koja će otrovnici stati na glavu. Znam da ovaj život ima viši smisao, koji prevazilazi njegovo nespokojstvo, zato što postoji Onaj koji može da mu da smisao. I zato, kada se u najtamnije sate noći probudiš iz grozničavog sna, i kada se svi mačevi u tvojoj glavi okrenu ka unutra, parajući te pitanjima o prolaznosti i smrti, neka tvoje srce zaigra veselo, jer ih je sve Gospod u tebe postavio, da nemaš predaha dok ga u Njemu ne pronađeš.“

Bile su to poslednje riječi koje je izgovorio te noći. Uživao sam u njegovom prisustvu poput učenika žednog znanja, jer sam dobijao više nego što je bilo potrebno da utolim žeđ. Vjerovao sam da je bio najmudriji čovjek koji je koračao ovom planetom, i zbog toga sam svakog dana, iako star i onemoćao, poskakivao od sreće kada sam išao prema palati. Car me je naučio jednoj velikoj pouci: Razumio sam da se u ruševinama sopstvenog života mogu najlakše pronaći Božji tragovi i da se tek na dnu ambisa može spaziti najlepše cvijeće. Jer svijetlo najlepše sija u tami i Bog se najčistije vidi suznim očima. I dok su svi voljeli Solomonovu prefinjenost, neobičnost i sjaj, ja sam se divio njegovoj slomljenosti jer sam tek u njoj ugledao Umjetnika koji je od krhotina sklopio očaravajući mozaik.

Nekoliko godina kasnije, Solomon je umro. Pamtim da je otvorio oči u iznenađenju, a zatim ih polako zatvarao. Sve je izgledalo usporeno, kao da nikoga nije bilo oko njega; samo on i nebo iznad. Njegova ruka je posegnula za oblacima, hvatajući beskrajni greben plave boje. Zaustavio je dlan u zraku, zatvorio oči i uz smješak se predao beskonačnom plavetnilu. Od tog dana nikada nisam otišao na počinak a da se ne sjetim poslednje rečenice koju je izdiktirao za Knjigu Propovjednikovu: „I tako je glavno svemu što si čuo: Boga se boj i zapovijesti Njegove drži jer je to sve čovjeku.“ Jer je to sve čovjeku![1]

[1] Dragi čitaoče, ova kratka priča ima samo jedan cilj. Ona želi da te podstakne da istražuješ i da ne kloneš u namjeri da dokučiš dubine najlepše Priče ikada ispričane. Konkretno, ona želi da te nagovori da staviš na stranu svu ostalu literaturu i da još jednom prioneš istraživanju Božje Riječi, a posebno Knjige Propovjednikove. Moja je iskrena želja da se u propovjednikovoj priči susretneš i sa istinskim Pripovjedačem i da Mu dozvoliš da ispiše stranice tvog života.

Preuzeto sa: www.teofil.info