Umro je Majkl Čemberlejn. Vjerovatno većini posjetioca ove stranice njegovo ime neće zvučati posebno poznato. Nije bio poznati glumac niti popularni pjevač. Bio je običan mladić koji je živio u Australiji i tokom svojih studija postao vjernik adventističke crkve. Njegovo duhovno putovanje ga je vodilo da prihvati poziv u službu sveštenika – pastora ove crkve, što je i počeo da radi na kraju svog školovanja u tom pravcu. U tom istom periodu sklapa brak sa Alis Lin Murčison te zajedno odlaze na Tasmaniju gdje je on radio kao pastor crkve.
Vjerovatno bi Majkl bio i ostao poznat u uskim krugovima saradnika i poznanika, kao i većina nas, da mu se nije desila tragedija koja će odjeknuti širom svijeta i promijeniti njegov život u potpunosti. Sedamnaestog avgusta 1980. godine, za vrijeme kampovanja, njihova devetosedmična beba Azarija je odnešena iz šatora i njeno tijelo nije nikada pronađeno. Nestanak bebe je potaknuo sumnje i spekulacije da je ova porodica, pripadnici mnogima nepoznate adventističke crkve, sama namjerno ubila svoju bebu u nekoj vrsti ritualnog žrtvovanja. Ove negativne vjerske predrasude su obojile stavove javnosti i pravne postupke koji su uslijedili: Lin Čemberlejn je osuđena za ubistvo i provela je tri godine u zatvoru dok je Majkl dobio uslovnu kaznu. O događaju je snimljen i film pod naslovom A Cry in the Dark. Njihovo tragično iskustvo je ismijavano u mnogim serijama poput popularnih Simpsona ili Seinfielda.
Evo šta su o smrti g. Čemberlejna napisale novine The Sydney Morning Herald.
“Priča porodice Čemberlejn je jasan primjer kako predrasude i nepouzdan pravni sistem može da skuje zavjeru i uništi nevine živote. To je ostavilo neizbrisiv trag na karakteru nacije. Ali ovo je takođe i priča o otporu i oslobođenju. Majkl nije mogao da spasi svoju bebu, kao ni svoj brak, ali se borio jako na druge načine da povrati život koji je ukraden od njega. Zadržao je mirno dostojanstvo uprkos okrutnih provokacija, njegove riječi izrečene u javnosti su bile riječi ljubavi a ne gorčine. To je njegova ostavština svijetu koji je napustio.”
M. Čemberlejn je rekao: Živjeli smo u uvjerenju da ne treba da se plašiš ako nisi ništa loše uradio. A to je bilo tako pogrešno.” Trideset dvije godine kasnije, u junu 2012. godine, sud ih je oslobodio svake krivice i izjavio da je “smrt male Azarije rezultat napada dinga koji ju je odnio.”
Za nas koji živimo na ovim prostorima ova priča, kao i mnoge slične, može biti pouka. I u našem društvu postoje mnoge ružne i negativne predrasude prema onima koji su drugi i drugačiji. Ljude mjerimo i ocjenjujemo prema imenu, prezimenu, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti … lista je skoro beskrajna. I onda, prema opšte usvojenim predrasudama prema tim ljudima se tako i ponašamo. A često to ponašanje nije u skladu sa osnovnim principima morala i etike, iz kog god ugla je posmatrali. Nedavno sam bio dio diskusije na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci tokom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava. Čudno je što su danas potrebni takvi događaji i sastanci da bi usvojili i prihvatili osnovne ljudske norme: prihvatanja i poštovanja drugih ljudskih bića. Kao neko ko pripada manjinskoj vjerskoj zajednici na ovim prostorima, dobro znam o čemu pišem. Mogu slobodno da ponovim i malo presložim riječi Martina Luthera Kinga kao želju za odrastanje moje djece u mojoj zemlji: “Nadam se da će moja djeca živjeti među ljudima koji ih neće prosuđivani na osnovu njihove vjeroispovijesti ili nacionalnosti nego na osnovu njihovog karaktera.” Znam da je ovo i dalje san, ali ja želim da sanjam, za moju i svu drugu djecu u ovoj napaćenoj zemlji.

Scena iz filma “A Cry in the Dark” – “Plač u tami”