Biti hrišćanin znači biti sličan Hristu, i zato je od bitne važnosti da imamo tačnu predstavu o Hristovom karakteru, Hristovom životu i navikama.
Ozbiljan hrišćanin treba da studira Hristove principe da bi mogao da ih reprodukuje. Svaki pravi hrišćanin može imati hrišćansku ozbiljnost i istovremeno biti vedrog duha i prijaznog lica. Vedrina duha je jedna od pravih hrišćanskih vrlina. Hrišćanska vedrina znači sigurnost da smo pomireni s Bogom; ona znači nadu u vječni život Hristovom zaslugom. Ona takođe znači zadovoljstvo zbog sreće drugih, čistu savjest i radost u srcu.
Hrišćanin znači biti najsrećniji i najvedriji čovjek na ovom svijetu! Hrišćanska vedrina je ptičja pjesma ljudske duše u obožavanju svoga Stvoritelja i skupljanje svih sunčevih zraka nebrojenih znakova Božje ljubavi. Ona je takođe traženje cvijeća miomirisnih dokaza Božjih
blagoslova na livadama svoga i tuđih života. Vedrina duše se u Bibliji naziva “putem pravedničkim” i “veselim srcem”. O toj vedrini koja je svakim danom sve svetlija i dublja Solomun kaže: “A put je pravednički kao svijetlo vidjelo, koje sve više svijetli dok ne bude pravi dan.” Priče Solomunove 4,18.
Hrišćanin je dužan da njeguje vedrinu i podgrijeva dobro raspoloženje odbacujući mračne misli i potištenost. Ima stvari koje nas okružuju, a nisu nam po volji. Ako naše lice neprestano izražava mrgodnost, čak ako riječima i ne pokazujemo zlovolju, onda ne samo da na put sebi i
drugima stavljamo prepreke, nego i nanosimo štetu svome i tuđem zdravlju. Mrgodnost, potištenost, žalost i uznemirenost ne mogu izliječiti nijedno zlo. Nepobitna je životna istina koju čitamo u Bibliji: “Veselo srce veseli lice, a žalost u srcu obara duh.” Priče Solomunove 15,13.
Mračne misli i osjećanja, turobne misli, zabrinutost i tmurnost oštećuju ne samo duševno nego i fizičko zdravlje. Koliko je puta gubitak apetita rezultat razočaranja, tuge i neveselih misli! Život je ono što načinimo od njega, i svako nalazi ono što traži. Ako tražimo razloga da bismo bili nezadovoljni i žalosni, zlovoljni i srditi, tužni i nespokojni, i ako smo skloni da uveličavamo sitne teškoće na putu svakodnevice, imaćemo ih dovoljno da zamagle naše misli i naoblače naše odnose gdje god se krećemo. Tuga je gotova bolest, a hrišćanska vedrina je najbolja medicina.
Božja Riječ ima pravo kad kaže: “Srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši kosti.” Priče Solomunove 17,22.
Kad pada kiša, kad se natušti nebo, kad nema sunca, hrišćanin zna da svaki oblak ima dvije strane, i da je s one gornje uvijek sunce! Ako gledamo na stvari sa svjetlije strane, uvijek ćemo naći dovoljno razloga da budemo dobro raspoloženi i srećni. Ako se smiješimo, i drugi će nam se smiješiti. Ako govorimo prijatnim glasom i ugodnim riječima izražavajući vedrinu i povjerenje, ono što dajemo, to će nam se i vratiti. Kad hrišćanin izgleda sumoran i potišten kao da su ga ostavili svi prijatelji, onda on daje loš utisak o svojoj religiji.
Ponekad se javlja mišljenje da je vedrina duha i duše nespojiva s dostojanstvom hrišćanskog karaktera, ali to je pogrešno! Nebo je uvijek
radosno, i ako skupljamo radosne zrake Neba i unosimo ih što je više mogućno u svoje riječi i ponašanje, to ćemo više ugoditi našem
nebeskom Ocu. Njemu je neugodna plačljivost i tugovanke.
Čak i kad je riječ o kajanju, Biblija kaže: “Ne tužite ni plačite … Ne budite žalosni, jer je radost Gospodnja vaša sila.” Nemija 8,9.10.
Pravo shvatanje ideala hrišćanskog karaktera nikad ne vodi zaključku da je hrišćanstvo potrebno oblačiti u crninu manastirskih mantija, ogračivati se zidom natuštenosti, sumornosti, malodušnosti i izgubljenosti. Upravo hrišćanska religija zabranjuje zaziđivanje prozora da bi
odaje izgledale mračne, mistične i tajanstvene kao gotske katedrale! Zar nije sam Gospod rekao Noju dok je gradio kovčeg spasenja za sebe i svoju porodicu: “Pusti dosta svjetlosti u kovčeg.” 1.Mojsijeva 6,16. Ako je hrišćanin natmuren, malodušan i očajan, onda mu je potrebna izvorna hrišćanska religija Biblije. Njene riječi su “život onima koji ih nalaze, i zdravlje svemu tijelu njihovu”. Priče Solomunove 4,22.
U Isusu Hristu je mir, radost i vedrina za sve uzraste i za sva doba života. Nije Hristova volja da budemo tmurnog raspoloženja, nestrpljivi,
površni i sitničavi. Hrišćani su bili uvijek djeca svetlosti, i kao takvi oni znaju da je Božja volja da njeguju vedar, raspoložen duh. Šta čini hriš
ćanina bojažljivim, kukavičkim? — To je ljubav prema sebi i ličnim zadovoljstvima, dok dragovoljna služba Bogu i bližnjima stvara vedrog hrišćanina, čija je religija puna svjetlosti nade i sunca povjerenja. O sunčanom sjaju prave hrišćanske religije apostol Jakov je pisao: “Svaku
radost imajte, braćo moja, kad padate u različne napasti.” Jakov 1,2. Sam naš Gospod Isus je u noći prije nego što će se predati svojim zlotvorima, pjevao: “I otpojavši hvalu iziñoše na goru Maslinsku.” Matej 26,30.
U primjeru apostola Pavla za vrijeme dok se nalazio u Solunu može se vidjeti šta znači hrišćanska vedrina u životu pravog Hristovog sledbenika.
Iako je imao mnogo razloga da natmuri svoje čelo, ovaj rječiti Hristov apostol nikada se nije natmurio i umorio dajući samoga sebe za djelo koje je ljubio. “Do ovoga časa”, piše on Korinćanima, “i gladujemo, i trpimo žeđ, i golotinju, i muke, i potucamo se, i trudimo se radeći svojim rukama. Kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; kad hule na nas, molimo …” 1. Korinćanima 4,11-13.
Pavle, jedan od najvećih učitelja koje je svijet imao, vedrim duhom je obavljao, kako najviše, tako i najniže dužnosti. Kad mu je u Hristovoj službi izgledalo da treba da radi svojim rukama, on je radio. Kad se našao u tamnici u Filibi zajedno sa saradnikom Silom u okovima, on je pjevao! O njihovoj hrišćanskoj vedrini stoji zapisano: “A u ponoći bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu.” Djela
apostolska 16,25. Njihova srca, ispunjena ljubavlju i vedrinom Hristovog karaktera, nisu bila osvetnički raspoložena prema svojim progoniteljima.
Čak je i sam tamničar zaželio njihovu mirnoću i vedrinu duha koju su pokazali u patnji i stradanju …
Hrišćanska vedrina nalazi se i na stranicama Starog zavjeta i nije ništa manja nego u srcima novozavjetnih hrišćana. Dok je ležao u tamnici u Misiru, Josif je svoje robovanje smatrao najvećom katastrofom u svom životu, ali je uvidio potrebu da se sa vedrinom uzda u Gospoda kao nikada ranije u svom životu. Josif je poveo i Boga sa sobom u Egipat, i to je ubrzo postalo jasno svima oko njega. Njegova religija održala je
njegovo raspoloženje prijatnim, i njegovu dušu vedrom bez obzira na nevolje. Josif je bio hrišćanin sličan Hristu.
Čim je izašao iz zatvora, pokazao se sav sjaj njegovih hrišćanskih načela u aktivnom i uspješnom radu. Tajna njegove vedrine bila je u povjerenju u Boga. Zar takva vjera nije i za nas dovoljan razlog da prihvatimo svim srcem hrišćansku vedrinu u svom životu?

Izvor: Odlomak iz knjige “Ljepota karaktera”, grupe autora
Prenešeno sa: www.adventisti.me